Sigurni znaci da ste krenuli u pravcu radoholičara

Da li ste krenuli putem radoholičara?

Na momente pomislite da ste radoholičar. Na momente verujete da samo volite svoj posao i suštinski uživate u njemu. Na momente vam je svega dosta i najradije biste pobegli odatle. A onda se setite šta još niste završili, pa vas obuzme osećaj krivice.
Ukoliko su vam poznata stanja koja opisujem, pozivam vas da obratite pažnju na još neka ponašanja:

  1. Anksioznost u vezi posla pristutna van posla
    Nije važno gde se fizički nalazite, svoj posao nosite sa sobom.
    Sećam se vrhunca svog radoholizma. Tada sam zabrinuta odlazila kod roditelja, koje sam viđala dva puta mesečno. Moje brige bile su vezane za organizaciju posla. Kako će hotel „preživeti“ ovaj mesec zato što je šefica recepcije na odmoru; dva konobara na bolovanju; pravnik u otkaznom roku.
    U tim trenucima, moja jedina teme za razgovor sa njima bila je moj posao.
    Meni je u glavi bilo samo kako da „odradim“ naredni period. Ništa van toga nije imalo moju pažnju. Hotel je bio moj život. I najmanja poslovna turbulencija, duboko se odražavala na moje stanje.
  2. Negiranje da ste „opsednuti“ poslom
    „Drugi ljudi vide više“ i tako lakše primete kada izgubimo ravnotežu.
    Međutim, u ovakvim situacijama često dobra namera i sugestija drugih ljudi, ode u „korpu“ sa oznakom „ne razumevanje“. Odbrambeni mehanizam se odmah aktivira. Umesto da proanalizira komentare, lampica u glavi signalizira „ ne može da te razume neko ko nije bio u tvojim cipelama“.
    Sećam se koliko puta je mama pokušala da mi ukaže, „da sada nisam u hotelu i da je ok da se opustim“. Ovakve sugestije ne samo da su mi smetale, nego su me i ljutile. Imala sam utisak da ona uopšte ne razume koliko je meni posao važna stavka u životu; da ne može da sagleda „razmeru značaja“ tema o kojima govorim, kao ni koliko veliku odgovornost ja imam prema sistemu u kome radim.
  3. Iako ste sa porodicom, većinu vremena provodite radno
    „Posao se nikad ne završava“. Sasvim je normalno nastaviti u ovom ritmu i za vreme Uskršnjeg porodičnog ručka, popodnevnog odmora ili izleta.
    Potpuno prirodno mi je bilo da dok sam sa partnerom i roditeljima čitam mailove, proveravam izveštaje, analiziram planove. Tim pre, što sam sve važne stavke imala na telefonu i lagano mogla da pratim u svakom trenutku.
    U tim trenucima apsolutno nisam imala svest o vremenu i prolaznosti svega.
    Mnogo mi je bilo važno da u svakom trenutku znam šta se dešava u sistemu.

Jedino je konstanta prisutnost i kontrola to mogla da mi garantuje.

  1. Ne odvajate se od posla ni na godišnjem odmoru
    Lap top, mailovi i dnevni izveštaji su sastavni deo odlaska na godišnji odmor.
    Pa zar već nije dovoljno što fizički niste na poslu? Još i da se odvojite od „ključnih faktora“ trenutnog životnog stila?! Ne bi valjalo.

Ovako sam ja makar razmišljala.
Uz jutarnju kafu, pre izlaska iz apartmana čitala sam mailove, izveštaje. Po dolasku u apartman opet. Kao da će svet da stane ako ja ne odgovorim na mail u toku dana. Nevažno, da li je neko od mene tražio informacije „prvog stepena važnosti“ ili one koje realno mogu da sačekaju 15 dana. Sve se rešavalo sad i odmah.
Pa šta ako sam na moru ili skijanju?! Ništa meni ne smeta da pošaljem par mailova uz kafu.
Vrhunac i trenutak osvešćenja da debelo grešim, desio se na odmoru 2014-te godine. Tada sam za računarom provodila svako prepodne, minimum po 4h.
I danas pamtim taj osećaj knedle u grlu, stezanja u grudima i vrisku u glavi „da moram da završim“ kontrolu izveštaja pre nego odem na plažu.

Kako danas iz pozicije NLP trenera i cocacha, preduzetnice i osvešćene osobe gledam na ovakvo svoje ponašanje?

Znam da je potpuno bilo zasnovano na strahu i žao mi je što sam radila posao koji volim iz tolikog grča. Možda uopšte i ne mogu da zamislim kakve bi rezultate imala, da sam samo malo bila opuštenija i slobodnija; da sam dozvoljavala sebi da odmorim kad se isuviše „zagreje“ mašina i da nisam sebe kinjila kako „uvek može bolje i više“.

Recept za prekid ovog ili sličnog nekorisnog ponašanja definisila bi u par koraka:
– osvestite i prihvatite kako se osećate i ponašate;
– potpuno iskreno priznajte sebi šta je to što vas brine i navodi na takvo ponašanje;
– sami ili uz nečiju pomoć polako počnite da gradite zdrav odnos prema sebi i svom poslu. Setite se, ovo je proces i zahteva strpljenje i vreme.

Za početak, kad god osetite da ulazite u neko od gore navedenih stanja, svesno počnite da dišete i ponavljajte u sebi „ništa neće da stane, ako ja zastanem na 5 minuta.“ Dajte sebi slobodu, predah. Jer zaista, tih par minuta pravi veliku razliku u vašem životu, odnosu prema sebi, ponašanju i rezultatima koje ćete imati.